Marin Popović: Prikazi nacionalnih parkova na webu. Diplomski rad, Geodetski fakultet, 2002.
| << | | SADRŽAJ | | >> |3. OPĆENITO O NACIONALNIM PARKOVIMA
Nacionalni park je veće zemljišno ili vodeno područje izuzetnih prirodnih kvaliteta. Obuvaća jedan ili više sačuvanih ili ljudskim korištenjem neznatno izmijenjenih ekosistema. Prirodni fenomeni moraju biti višestruki (URL 4). S obzirom na površinu nacionalnog parka, međunarodni kriteriji kao minimum preporučuju područja površine 20 000 ha, od čega potpuno sačuvano i zaštićeno mora biti 10 000 ha. Izuzetak su izolirani otoci. I međunarodne i hrvatske definicije nacionalnih parkova na prva mjesta stavljaju njihove znanstvene, kulturno-prosvjetne i u najširem smislu odgojne funkcije. Za znanost to su idealni prostori proučavanja prirodnih zakona, procesa i odnosa na koje čovjek ne utječe. Na tim područjima isključuje se svaka djelatnost koja bi mogla oštetiti i degradirati izvorna svojstva žive i nežive prirode (kamenolomi, vodoprivredni i energetski zahvati, lov, ribolov, eksploatacija šume itd.). Dopušta se jedino tradicionalna poljoprivreda i turističko-rekreativna djelatnost.
3.1. Povijest nacionalnih parkova
Najstariji, a vjerojatno i najpoznatiji nacionalni park je Yellowstone osnovan 1872. godine u državi Wyoming u Sjedinjenim Američkim Državama, iako je još Abraham Lincoln 1864. odobrio dokument kojim je 3079 četvornih kilometara zemlje u Yosemite Valleyu u Kaliforniji proglasio područjem posebno zaštićenim od države koje treba poslužiti za javnu rekreaciju. Tako je postavljen temelj ideji zaštite prirodnih i kulturnih bogatstava na odabranim područjima, danas zvanih nacionalni parkovi, a godine 1890. i područje Yosemite Valley dobiva službeni status nacionalnog parka.
Iste godine osnovan je i Nacionalni park Sequoia također u Kaliforniji, površine 1629 četvornih kilometara. U prošlom stoljeću na sjevernoameričkom kontinentu osnovani su još nacionalni park Banff 1885. godine u Kanadi i Mount Rainier u SAD-u 1899. godine. U Europi su prvi nacionalni parkovi osnovani 1909. godine u Švedskoj i to njih sedam s ukupnom površinom 348 500 ha (Abisko, Gotska, Sandön, Peljekaise, Sarek, Sonfjället), odnosno 1914.godine u Švicarskoj (Švicarski nacionalni park), te Montana de Covadonga i Ordesa y Monte Perdido 1918. godine u Španjolskoj i Gran Paradiso u Italiji 1922. godine.
3.2. Nacionalni parkovi u Hrvatskoj
Zakon o zaštiti prirode. Članak 4. (URL 5)
(1) Nacionalni park je prostrano, pretežno neizmijenjeno područje iznimnih i višestrukih prirodnih vrijednosti, a obuhvaća jedan ili više sačuvanih ili neznatno izmijenjenih eko-sistema.
(2) Nacionalni park ima znanstvenu, kulturnu, odgojno-obrazovnu i rekreativnu namjenu.
(3) U nacionalnom su parku dopuštene djelatnosti kojima se ne ugrožava izvornost prirode.
(4) U nacionalnom parku je zabranjena gospodarska uporaba prirodnih dobara.
(5) Turističko-rekreacijske djelatnosti moraju biti u ulozi posjećivanja i razgledavanja koje je dozvoljeno svima pod istim uvjetima.
U Hrvatskoj je proglašeno osam nacionalnih parkova. Njihova ukupna površina je 69 420 ha. Tri nacionalna parka nalaze se na otocima (Kornati, Brijuni i Mljet), uključujući i pripadajuće more; dva ilustriraju zanimljivosti krške hidrografije (Plitvička jezera i Krka), a tri su tipično planinski prostori, sa zanimljivom vegetacijom i reljefom (Risnjak, Sjeverni Velebit i Paklenica). U broju nacionalnih parkova budućnost neće donijeti većih promjena.
3.3. Povijest nacionalnih parkova u Hrvatskoj
Plitvička jezera
|
U Hrvatskoj je prvim nacionalnim parkom proglašeno područje Plitvičkih jezera 8. travnja 1949. godine, a ubraja se u najljepše prirodne znamenitosti Europe. Površina parka je 19479 ha, a UNESCO ga je 1979. godine uvrstio u popis svjetske prirodne baštine. Nalazi se u istočnoj Lici, između planina Male Kapele i Ličke Plješivice, a neposredno uz cestu što povezuje Zagreb i Dalmaciju. |
Paklenica
 |
Paklenica je proglašena nacionalnim parkom 19. listopada 1949. godine. Tradicija zaštite znatno je duža - već 1928. g. Paklenica je uz još nekoliko područja bila označena kao nacionalni park, ali neodgovarajućim zakonom privremene valjanosti. Površina parka je 3617 ha. |
Risnjak
 |
Risnjak je proglašen nacionalnim parkom 15. rujna 1953. godine. Površina parka je 3198 ha, a obuhvaća središnje, najviše i najzanimljivije područje risnjačkog masiva. |
Mljet
 |
Mljet je proglašen nacionalnim parkom 12. studenoga 1960. g. Površina parka je 3100 ha. Obuhvaća sjeverozapadnu trećinu otoka Mljeta, jednog od većih južnodalmatinskih otoka (10 000 ha). |
Kornati
 |
Na prostoru od oko 300 četvornih kilometara nalazi se labirint od 140 otoka, otočića i hridina ukupne površine 69 četvornih kilometara. Nacionalnim parkom Kornati su proglašeni 24. srpnja 1980. godine. |
Brijuni
 |
Brijuni su nacionalnim parkom i spomen-područjem proglašeni 27. listopada 1983. godine. Površina parka je 3635 ha. Obuhvaća najrazvedeniju i najzanimljiviju otočnu skupinu u Istri koja se sastoji od 14 otoka: Veli Brijun, Mali Brijun, Sv. Marko, Gaz, Obljak, Supin, Supinic, Galija, Grunj, Vanga, Madona (Pusti), Vrsar, Jerolim i Kotez. Njihova ukupna površina je 734,6 ha. Veći dio površine pripada okolnome moru (2900 ha). |
Krka
 |
Rijeka Krka izvire podno slapa Krčića i do spajanja s morem duga je 72 km. Nacionalnim je parkom proglašena 24. siječnja 1985. godine, mada je područje pod zaštitom države već od 1948. godine. Površina parka je 14 200 ha, od čega na vodenu površinu otpada 2600 ha. |
Sjeverni Velebit
To je i naš najmlađi nacionalni park. Naime, Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora u svibnju 1999. godine odlučio je da se donese Zakon o proglašenju nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Tako je područje unutar granice Parka prirode Velebit, ukupne površine 109 km2, proglašeno Nacionalnim parkom Sjeverni Velebit.
Napomena: Podaci u ovom poglavlju su osim iz u tekstu označenih izvora preuzeti i iz (URL 6) i (URL 7).