Marko Žunić: Digitalna karta minerala Medvednice izrađena programom Mapserver. Diplomski rad, Geodetski fakultet, 2003.
<< SADRŽAJ >>
Rijetko koja europska metropola ima u svojoj neposrednoj blizini park prirode kao što ima Zagreb. Iznad samoga grada uzdiže se planina Medvednica, čiji se južni obronci protežu do središta Zagreba. Sa svojim prirodnim vrijednostima, osim velikog ekološkog značenja, ona predstavlja veliko šumsko i rekreativno područje, te kao takva privlači pozornost 1,5 milijunskog stanovništva Zagreba, Zagrebačke i Krapinsko-zagorske županije i šire, a posebice je zanimljiva zaljubljenicima u prirodu.
Sve do Drugoga svjetskog rata građani su planinu nad Zagrebom nazivali Zagrebačkom gorom. Taj naziv potječe iz srednjeg vijeka, kad je u hrvatskom jeziku riječ gora imala i značenje šume. Zagrepčani su dobili svoju goru (tj. šumski posjed) na južnoj padini darovnicom kralja Bele IV. 1242. godine, dok je sjeverozapadna padina pripadala Bistri u Zagorju i nazivala sa Bistranjskom šumom (taj se naziv još i danas održao). Šuma je građanima kroz duga stoljeća služila samo kao izvor ogrjeva i drvne građe. Tek se prije stotinjak godina, nakon osnutka Hrvatskog planinarskog društva (1874.), počelo javljati novo shvaćanje o vrijednosti Medvednice. Pod utjecajem planinarskih ideja Zagrepčani su spoznali ljepotu svoje planine i počeli se njome koristiti kao izletištem. U početku im je krajnji domet bio Kraljičin zdenac pod Medvedgradom, a poslije su otkrili i ljepotu vidika sa Sljemena te na vrhu podigli razglednu piramidu (prvu već 1870.). Slijedila je stoljetna borba za zaštitu Medvednice, u kojoj su se suprotstavila dva nazora: jedan gradske šumarije koja je u šumi tražila izvor prihoda, i drugi Zagrebačkih planinara i prirodoslovaca koji su Medvednicu smatrali “plućima grada Zagreba” i zalagali se za njezin rekreacijski status. Zahvaljujući suvremenom prodoru ekološke misli u svijest pučanstva, Medvednica je napokon 1981. i formalno dobila status parka prirode na osnovi Zakona o zaštiti prirode, ali je taj proces trajao oko jedno stoljeće.
Medvednica je zapravo nenaseljena iako su se na njezinim nižim obroncima načičkala sela, danas već prigradska naselja Borčec, Šestine, Gračani, Remete, Markuševac, Čučerje, Vugrovec i dr.
Stanovnici Gračana bili su kmetovi Gradeca, pa su po tome dobili i ime, a često su se borili s gospodarima Medvedgrada. Ime Šestine potječe od šestine uroda koju su seljaci morali davati vlasnicima Medvedgrada. Selo je bilo osobito poznato po nekadašnjim slikovitim, kićenim, ali vrlo skladnim narodnim nošnjama. Danas je najpoznatije po groblju, gdje je pokopan hrvatski političar Ante Starčević. Remete su 1591. godine osjetile bijes bosanskoga beglerbega Hasan-paše Predojevića, koji je tu smaknuo šest redovnika pavlinskoga samostana. Samostan je utemeljen potkraj 13. stoljeća, poslije je rušen i pustošen, te su se od njega sačuvala samo dva barokna krila. Crkva je barokizirana gotička građevina s baroknim freskama i mramornim baroknim oltarom u koji je uklopljen gotički retabl s drvenim kipom djevice Marije iz 15. stoljeća. U Markuševcu je barokizirana gotička crkva i barokna kapela Marije Vinske (s drvenom gotičkom Madonom). U Čučerju i Vugrovcu se nalaze barokne župne crkve. U selima na obroncima Medvednice ima niz ugodnih ugostiteljskih objekata i izletišta.
Zahvaljujući blizini velikog grada Zagreba i potrebe
za raznim materijalima, geološka građa Medvednice skoro stoljeće i pol privlači
pozornost geologa. Geološka građa na Medvednici može se razlikovati po nekoliko
cjelina. Njezin jugozapadni dio ili glavni trup, od Podsuseda do prijevoja
Kašina-Laz, kao i sjeveroistočni, izgrađeni su od stijena velike starosti, iz
geoloških razdoblja paleozoika i mezozoika. Na nekim dijelovima Medvednice
prisutne su naslage vapnenca i dolomita, tako da su na tim dijelovima prisutne i
razne kraške pojave. Na zapadnom dijelu Medvednice, oko Ponikava i Bizeka nalazi
se i špilja Veternica, jedna od većih u Hrvatskoj, u ukupnoj dužini od oko 6 km.
No u tom dijelu se nalazi i više manjih pećina i jama. Prema nekim geolozima na
Medvednici se nalazi čak oko 40 speleoloških objekata, raznih oblika i veličine.
Osim na zapadnom dijelu Medvednice, i na drugim dijelovima nalaze se naslage
vapnenaca i dolomita koji su omogućili nastajanje kraških pojava. Tu ima
ponikava, škrapa, spilja i jama, najrazličitijih oblika i dimenzija. Dakle, u
jednom čisto nizinskom dijelu Hrvatske nalazi se velik broj kraških pojava i
oblika.
Jedno od najzanimljivijih mjesta na Medvednici su i "Horvatove stube" koje se nalaze na sjevernoj strani planine, u blizini Hunjke, ali nisu daleko i od najvišeg vrha Sljemena. Stube su dobile ime po njihovu graditelju, zagrebačkom planinaru Vladimiru Horvatu. Gradnju je započeo godine 1949. Na tom dijelu Medvednice ima čitav niz raznih drugih kraških pojava. Tu je na dnu stuba uređena i špilja Medvednica (URL 1).
Dok je geološka građa Medvednice dugi niz desetljeća bila predmetom mnogih znanstvenih istraživanja, za njezin biljni svijet i pokrov to nije bio slučaj. I premda u blizini sveučilišnog grada vegetacija te planine još uvijek nije u potpunosti istražena. No, ipak vršena su istraživanja biljnog pokrova Medvednice. Na Medvednici su razvijene bujne šume, te je karakteristično da je u višim dijelovima razvijena šuma bukve, a hrast kitnjak u nižim predjelima. Najniži pojas šumske vegetacije čine upravo sastojine hrasta kitnjaka, koje obrastaju većinu nižih obronaka. U sklopu šume hrasta kitnjaka (Quercus petraea) ima još veoma značajnih stabala, kao npr. suri grab (Carpinus betulus), lipa (Tiliaplaty-phylos), ali i veći broj nižih biljaka. Na južnim obroncima Medvednice nalazi se pak čista šuma hrasta kitnjaka.
Na pojas šuma hrasta
kitnjaka nadovezuje se pojas šume brdskih bukovih šuma. Taj pojas šuma posebno
je razvijen na južnim padinama Medvednice dopirući na nekim mjestima do samog
vrha. Taj tip šuma nalazi se i na zapadnim obroncima Medvednice.
Na samom bilu Medvednice raširena je šuma listopadnog drveća gorskog javora i
jasena. Na predjelu Horvatovih stuba i lokaliteta Rog nalazi se šumska zajednica
tise i lipe.
Na Medvednici obitava velik broj ptičjih vrsta, što je i razumljivo, ako se zna
da je na Medvednici dobro razvijen šumski pokrov. Osim gnjezdarica na području
Medvednice kratko vrijeme borave i razne vrste ptica selica, na njihovu
proputovanju kroz naše krajeve. Na području Medvednice
raste nekoliko izuzetno rijetkih biljaka kao što su tisa, alpski jaglac,
širokolisna veprina, lovorasti likovac, božikovina, planinski božur, pucalina,
kavkaski divokozjak. Osobit ukras šume su cvjetnice i to šafrani, šumarice,
visibabe, vrijes, jaglac, ciklama. Sve su cvjetnice zaštićene i ne smiju se
brati. Životinjski svijet je također raznolik, na planini žive srne, jelenovi,
divlje svinje, vjeverice, lisice, kune, zečevi, jazavci, a od ptica fazani,
trčke, prepelice, šljuke, orlovi, sokoli, sjenice, žune.
Danas Medvednica svojim posjetiteljima nudi na prvom mjestu prelijepe šume. Njihova je ukupna površina oko 13000 hektara. Od toga je u privatnom vlasništvu oko 4500 ha, pod upravom Šumarije Zagreb 6235 ha, Šumarije Donja Stubica 1719 ha i Zagrebačkog Sveučilišta 427 ha. U šumama, koje su opće dobro, godišnji etat (planirana sječa) je oko 25000 kubičnih metara drva, ali je dopuštena samo konzervativna, prijebojna sječa, nipošto tzv. oplodna sječa kojom se drastično ogoljuju čitave padine. Šumovite padine isprepliću se sa sjevernim rubovima Zagreba, što gradu daje ne samo veliku pejsažnu nego i mikroklimatsku vrijednost, pa se zato taj dio grada smatra elitnim i osobito je cijenjen. Tu ulice gotovo neopazice prelaze u šumske staze, koje nude prilaz bogatoj paleti rekreacijskih mogućnosti, od lakših šumskih šetnja do planinarskih uspona od 2 do 3 stata.
Medvednica je tradicionalno izletište Zagrepčana. Zimi zasnježena, ljeti sjenovita, daje velike mogućnosti korištenja u svim godišnjim dobima. Skijanje, boardanje, sanjkanje, planinarenje i šetnje na snijegu, u proljeće, ljeto i jesen planinarenje, šetnje, sportske aktivnosti, vožnja biciklom sadržaji su koji upravo "zovu" Zagrepčane i njihove goste (URL 2).